Adnadin Jašarević: JEDAN KELTSKI SAN

Moja keltska duša sniva plavetne megalite, zarivene u duboku tamu, svakako dublju nego noć... K`o da je zemlja zinula ka nebu... krnjavih zuba uperenih, svaki ponaosob, ka dalekim zvijezdama...

Nad tvrdim kamenom – o kako je tvrd, ali ne kao meso – lebdi tanahan glas svijen u pjesmu... Glas djevojke, mlađahan... ipak, ne djeluje kao da potiče od stvorenja sazdanog po čovjekovoj mjeri... ničega od krvi i žila, ničega od moždine i utrobe, nema u njemu...

Znam tu pjesmu... i na mom je čelu, u mojim borama pisana...

A ko bi razumio ta tajanstvena pismena...

Ko bi ih se sjetio čitati... pjevati...

Odmetnuti glas leluja nošen povjetarcem, spušta se do trava, povija ih, diže, uznesen, naglo, u kovitlacu, k`o oluja... pjesma koja se otkinula sa napućenih rumenih usana... odapeta sa glasnica k`o strijela...

Bojana Trivić, Scila

Znam ju... djevojka pjeva o draganu koji ju nikada neće ljubiti... kako se ljubavnici nikako ne mogu sresti... uvijek u mimohodu razdvojenim putevima... ljubav ne može opstati u ovom odveć jasnom svijetu... njeno prejako žiće bi izgorilo nesuđene mladence... kao u pjesmi...

Moja keltska duša sanja...

Sjedim na oltaru boje sasušene krvi...

Slušam zelenu pjesmu djevojke koja nikada nije voljena, niti će biti... njen odmetnuti glas lebdi sve više, tragom zvjezdane prašine...

Znam to... taj strah od podmuklih lutalica, čemera i čežnje... da stupimo potpuno ogoljeni, kao djeca, obasjani samo mjesečinom, na netaknuta polja, nagi, nagi... da... strah od odbacivanja dragocjenog ja, bića, kako god... kako se samo bojimo, tog dlakavog purpurnog, vrelog čudovišta...  što nas proždire... ubija i porađa... premješta organe, sastavlja nas i rastavlja, razara i uzdiže... koliko radosti i koliko boli... naravno da se bojimo, sretni u svojoj tišini, samo svojoj, k`o moreplovci okeanom na kojem se nikad ne digne ni talasa... kamoli da vas oluj` tjera preko svijeta...

Slušam, stari Kelt... Ta, te su note odredile raspored mojih kromozoma...

Sjedim u dubokoj plavoj sjenci... ledni kamen podamnom... pomalo ophrvan tugom ukusa trešnje...  blagog mirisa... bademastog pogleda...

Liježem, lica okrenutog ka zvijezdama... otvorenih prsa... čekam... da se pjesma sjuri s nebesa... zarije u mene... na tom drevnom žrtveniku...

Moja keltska duša sanja... ona je ili rana ili pjesma...