U zapećku sobe sjedila je u naslonjaču starica i plela. Dotrčali brat i sestra pa prenuli baku iz misli. „Bako!Hajde nam pričaj opet o Jaleni.“ – zamole je dječica. „ Ionako me već bole oči pa će mi dobro doći da predahnem.“ –složi se starica.
Umirila
se djeca pa baka otpočne:
Bila jednom jedna
brdovita zemlja, tako lijepa i bogata šumama, morima, rijekama i jezerima, da
su je vjekovima ratnici sa svih strana pohodili. Kao i danas, ljudi su
vjerovali u razna stvorenja, dobra ili zla. Po šumama su sretali vile, a ako bi
ih netko opazio dok bi se kupale ili plesale – jao si ga njemu! Znale su biti
jako opake, pa bi jadnike u času mogle opčiniti, učiniti ludima, oslijepiti ili
usmrtiti. Jednog lijepog dana vraćala se dva brata sa sajmišta. Naprtili konje
raznim stvarima, pa lagano prije mraka pošli put svoga sela preko brda kroz
šumu. Nakon nekog vremena odlučili se zaustaviti ne bi li se okrijepili od
zamornog puta. Privezali su konje i razmotali šarenu krpu u koju je majka
brižno zamotala svježe pogače, sira i mesa. Jeli oni tako, kad najednom, konji
se uznemirili. Ustane Raden i krene uokolo osluškivati. Pođe malo dalje kad
primijeti da se lišće podiže kao u laganom vihoru. Pogleda pred sebe…kad ono- u
bijeloj, prozirnoj haljini, raskošna djeva s bijelim tananim krilima, vrti se i
pleše ne dotičući tlo pod nogama. Zlatna kosa rasula se niz bokove, a vijenac
bijelih ruža krasio joj glavu.Ukopao se u mjestu i stao promatrati tu čudesnu
prikazu. Iz usta joj izlazio tako ugodan zvuk da mu je pomućivao razum.Vila se
prenu iz svoje vrtnje i ugleda momka kako zuri u nju. „Oprostite…nisam…ovaj..“
– uzmuca se Raden. Vila svjesna svojih moći ipak odluči ne nauditi stasitom
mladiću već ga krene zadirkivati ozbiljnim tonom: „Junače, želiš li svinjske
papke ili magareće uši?“ Skameni se Raden što od straha što od prizora ljepote.
Učini vila pokret rukom kao da će ga učas začarati, a on zavapi:“Nee, molim te!
Oprosti mi što sam se usudio uživati u tvojoj raskošnoj ljepoti.“ Zadovoljna
onim što je čula, odluči se ne poigravati više mladićem pa podigne ruku do
usana i glasno zazove: „Aahoooo“. Zlatorog dojuri i ona uzjahala jelena. Okrene
se Radenu i reče: „Nikome ni riječi. Inače…bojat ćeš se ujutro pogledati u
zrcalo.“ „Ne brini. Čuvat ću ovo kao najsvetiju tajnu.“ obeća Raden. Vratio se
bratu i slagao da je vidio jelene kako bježe i tad krenuše nazad u selo. Nakon
večere sin se obratio majci: „Može li vila postati obična djevojka?“ „Sine dragi,
da ti nije vino na sajmu udarilo u glavu?“ „Ma reci mi, molim te.“ „Sine ono
što ja znam o vilama, to je da su zavodljive i ponekad opasne. Kad bi netko
vili ukrao krila, ona bi postala obična smrtnica…ali ako se dokopa ponovo
svojih krila…bolje da ga nema“. Sutradan se Jalena vratila na mjesto susreta. Neprestano
je razmišljala o njemu. Dok je ona tako
snatrila i lelujala šumom, Raden se približavao na konju dobro poznatom proplanku
u nadi da će je opet vidjeti. To mjesto su seljaci oduvijek izbjegavali. Pričalo
se na mjestu gdje su vile plesale i ugazile krug u travi, siroti seljak koji je
tamo zaorao brazdu – srušio se na mjestu mrtav. Srce mu je tuklo sve jače. Učini
mu se da je vidio bijelu prikazu. Konju je naglo povukao uzde, a ovaj se propeo
i zbacio ga na tlo. Pade Raden i udari glavom o panj, ošamuti se i ostane
ležati nepomično. Dok je dolazio k svijesti, začuje vilinski pjev. Otvorio je
oči a vila je držala njegovu glavu u krilu dok ga je milovala zlatna koprena njene
kose. Nakon što uvidje da mu je bolje, Jalena dozove Zlatoroga i popnu se oboje
na njegova leđa. „Primila je jelena za rogove i podbola ga da jurne višlje u šumu.
Došli su do stare ruševine zamka. Jurili su među zidinama, a kad su se umorili,
sišli su do jezera prepunog labudova. To su bile njezine radoznale sestre koje
su došle vidjeti tog mladića.Uzdigla je ruke i potjerala jato. Čulo se gakanje
i lepet krila. „Nemam od njih ni
malo mira!“ pomisli Jalena i primi svog
dragog za mišicu. „Sada ću
zaplivati u jezeru, a ti mi se pridruži!“ predloži mu.Raden vidje kako Jalena
brzo svlači svoja krila i okrilje i naga hoda prema jezeru obavijena svojom
dugom kosom. Zaplivala je i dozvala ga k sebi. Zaronila je u dubinu, a kosa je
jurila za njom kao debela vodena zmija. On iskoristi priliku i brže-bolje uzme
njena krila i iskida ih na komadiće pa pokrije velikim kamenom koji je prvi
dohvatio. Skine odjeću sa sebe i uskoči k njoj da se vijaju pod vodom. Sunce ih
zagrijalo i osušilo pa se stanu oblačiti. Jalena je znala da više nema njenih
krila. Zato ga je i pozvala na kupanje kako bi vidjela hoće li sam to željeti
učiniti te time dokazati da je i ona njemu draga.
Kleknu
Raden pred nju i zamoli je da bude njegova dok ih smrt ne rastavi. Ona ga milo
pogleda i da svoj pristanak. Napokon je našao ljubav svog života. Hodali su
držeći se za ruke prema selu. Upoznala je njegovog brata i roditelje koji su
bili zapanjeni kako je njihov sin uspio zadobiti ruku takve krasotice.“ – završi baka priču. "Hajde djeco, sad možete
poći na spavanje.“
Poslušala je dječica, zadovoljna sretnim završetkom priče. Baka
se digne iz naslonjača i pođe do škrinje. Otključa bravicu pa smežuranom rukom
izvuče bijelu prozirnu haljinu u kojoj je upoznala njihovog djeda. Zašla je
rukom dublje u škrinju i izvukla dugačku pletenicu zlatne kose iz vilinske
mladosti. Skrivena od pogleda, nasmiješi se vragolasto i
zaključa škrinju .
No comments:
Post a Comment