Sa druge strane, kada
biste se jednom uputili tuda, jedina misao koja bi vas obuzimala bila je ta da
je močvara nepregledna. Jer u onom blatu i ledenoj vodi, kraj vašim mukama se
nikako nije mogao nazreti.
Kada se tog jutra, dr
Lidija nije pojavila na vratima našeg udruženja, pomislio sam kako je bilo
bolje u vreme kada se narod plašio i zazirao od takvih zabitih staništa
koječega.
Žena je bila prava napast.
Daleko od toga da nam nije bio potreban stručnjak njenog ranga, zahvaljujući
njoj je močvara i proglašena prirodnim dobrom pod zaštitom države, ali njena opsednutost
barskim pticama je bila, pa, zastrašujuća. Uostalom, ne zove se to bez razloga
opsednutost. Koji drugi, valjani razlog bi čovek mogao da upotrebi kao izgovor
za lutanje krajem od koga su i kartografi zazirali i o kome se tako malo zna.
Izuzev onoga već poznatog, da ga nastanjuju retke vrste barskih ptica.
Uzdahnuo sam i pokupio sam
svoj ranac, stari, odrpani, kao iz filmova. Kamo sreće da su retke ptice jedino
šta nastanjuje močvaru. I da su njeni stanovnici jedina opasnost koju je
maglovita mešavina blata, vode i trske krila.
Negde oko podneva, shvatio
sam koliko je moja pretpostavka da ću je brzo naći bila pogrešna. Izmaglica mi
je natapala odeću. Namrštio sam se. Ukoliko sam ja ovoliko mokar, ni doktorka
sigurno nije u boljem stanju. Ali, za razliku od nje, ja od mokre košulje nisam
mogao da dobijem upalu pluća.
Putokaz su mi bile, sasvim
neočekivano, upravo barske ptice. Komešanje i graktanje me je uputilo kroz
trsku i šiblje, dublje ka šumi.
Našao sam je na nekom
panju, poluonesvešćenu i dobro mokru. Pritiskala je svim silama nogu, čudno
uvijenu i sasvim krvavu od kolena naniže. Gledala me je netremice, grčeći se od
bola, dok sam pokušavao da joj rasečem nogavicu i sagledam razmere povrede.
„Vi hodate po vodi,“
promrmljala je.
„Halucinirate,“ odvratio
sam ni nepogledavši je. Priručni zavoji iz prve pomoći nisu bili od velike
pomoći. Uprkos svom mom trudu, krv prosto nije želela da stane. Nisam smeo više
da stežem povez. A ako sam bio u pravu, povez je ionako sasvim beskoristan.
„Ko Vas je napao?“
Zadrhtala je, ali
tvrdoglavo odgovorila:
„Pala sam i...“
„Ne lažite me!“ dreknuo
sam, sasvim iznerviran. „Dođavola, postoje dobri razlozi zašto čovek ne luta
sam ovuda.“
Oči, zelene poput mutne
vode oko nas, napuniše se suzama. Ali je i dalje čvrsto stiskala usne. Sabrao
sam se i pokušao da je ohrabrim.
„Doktorka, molim Vas.
Važno je.”
Odmahnula je glavom.
„Mislićete da sam
poludela...“ Stiskala je nogu obema rukama. I pored poveza, krv je nemilice
natapala zavoje.
„Mislila sam...,“
prelomila je, „prvo sam pomislila da je neka životinja. Naišla sam na žutu
čaplju, zaglavljenu u trsci. Uplašila sam se, jer još nisam videla da je neka
zašla ovoliko duboko u šumski deo... Bila je preplašena ali nije bila
ozbiljnije povređena. Samo što sam je oslobodila, nešto se stuštilo na mene
svom silinom. Uči... učinilo mi se... da je kakav vuk ili... i onda... Kunem
se, ništa slično nisam videla!”
Proklete
doktorkine ptice!
„Čaplja ju je napala i oterala...“
Disala je sve teže. Sagnuo
sam se i podigao je u naručje. Zaustila je, ali je ipak oćutala. Zurila je u
mutnu vodu i blatnjavu travu pod mojim stopalima. Nisam imao vremena da
objašnjavam. Osetio sam kako telo u mojim rukama postaje teško, opušteno.
Zastao sam, svega na tren. Bili smo suviše odmakli da bih stigao i do udruženja
na vreme, a kamoli do bolnice. Sve i da stignem, teško da bi joj ko mogao
pomoći. Stisnuo sam usne i okrenuo se ka
mraku šume.
Magla preda mnom se
zgusnula u dobro poznato obličje. Duge kose zavijoriše za njom kada mi je
potrčala u susret. Ruke su same poletele ka obamrlom telu u mom naručju.
Zaustavile su se na dohvat od nje.
„Mila sestro,“ rekao sam
glasno i krajnje ozbiljno, „ukoliko je njen život bio zalog za tvoj, onda ne
oklevaj, već pomozi. Niko ti za to neće suditi.“
Istoga trena ju je
preuzela od mene. Promatrao sam je. Prošlo je mnogo od kada sam prisustvovao
tome da neka vila udiše život smrtniku. Nije to samo zakon vilnskog roda
branio, već nije to bio ni jeftin dar. A dešavalo se, nebrojeno puta da i dar i
darodavac budu ukaljani, ako se spaseni okrene zlu.
Doktorkin život koštao je
pramen vilinske kose. Podigao sam obrve, svestan koliko je to visoka cena. Posmatrao sam kako tu, u blatu, travi i
isprepletanom korenju, pažljivo pripaja krajeve rana, boreći se sa sopstvenom
slabošću. Zaličila mi je na kakvu bolničarku iz ratnog šatora. Strpljivu,
smirenu i zadivljujuće hrabru.
Prošlo je mnogo pre nego
što je podigla pogled ka meni i klimnula. Mogao sam da odahnem, doktorka je
dolazila sebi. Ali magla je počela da poprima one hladnije, mračnije obrise.
Suton se spuštao nad močvaru i ukoliko se ne vratimo uskoro, krenuće potraga za nama.
Žuta čaplja je zakreštala i nestala među trskom, pokazujući nam put nazad.
Ovoga jutra, posmatrao
sam, sasvim oporavljenu, doktorku Lidiju kako stoji ispred građevinskih mašina,
spremna da svim silama brani močvaru.
-
Koga danas ubijamo?- upitao je neispavani radnik, umorno i
nezainteresovano.
Na trenutak, uplašio sam
se da će im reći istinu.
No comments:
Post a Comment