Inače, ja sam vila. Mi vile ne funkcioniramo
baš najbolje noću.
Zovem se Filipa, a pohađam Drugu vilinsku
školu za odgoj i obrazovanje ljudskih bića, popularno nazvanu Odgojnica.
Nedavno sam krenula u četvrti razred, a maturantima se nastava svodi na praksu.
Svakom se polazniku dodjeljuje jedno ljudsko biće na koje mora paziti cijelu
godinu. Mladim ljudima pomažemo u nošenju sa svakodnevnih situacijama. Srećom,
nije nam dužnost pisati zadaću svojim štićenicima. Naš posao ipak nije toliko
zahtjevan. Više smo nešto kao anđeli čuvari (ali pst, nemojte to reći pravim
anđelima, uvrijedit će se).
Nekim ljudskim bićima treba više pažnje,
nekima manje. Mojoj najboljoj prijateljici Andreji dodijeljeno je najgore
dijete koje sam ikad vidjela. Jednom sam joj došla u posjet, a Andrejin je
razmaženko cijelo vrijeme trčao i skakao po stanu. Zatim se cijeli zamazao
čokoladnim namazom kad ga je jeo ravno iz tegle, a koordinacija mu nije baš
bila na razini. Na kraju je Andreja bila primorana posuti ga s malo praška za
spavanje. To je mjera koju mnogi naši profesori ne odobravaju, iako nije sasvim
protiv pravila. Zaklela sam se da nikome neću reći što je učinila.
...Ups.
Pretpostavljam da sam ja još dobro i prošla.
Ivana nije loša za jednu tinejdžericu. Uglavnom je odgovorna i ne radi
gluposti, iako sam morala intervenirati nekoliko puta. Jednom se strašno
svađala s ocem i jednostavno sam znala da će, ako nastavi, reći nešto što bi
požalila. Malo sam ju čvrknula po nosu pa je morala prekinuti svoju tiradu kako
bi kihnula. U tih par trenutaka mira valjda se uspjela smiriti. Kriza
izbjegnuta. Njih dvoje svejedno nisu razgovarali dva dana, ali moglo je biti i
gore.
Danas ujutro nema vremena za provjeru zadaće.
Jedva ima vremena da na vrijeme stignemo na nastavu. Uostalom, pomislim dok letim za zajapurenom Ivanom, profesorica nikad ne provjerava zadaću.
Ali što ako joj taj jedan zadatak bude
presudan u životu? Što ako se pojavi na državnoj maturi, a ona ga još uvijek ne
bude znala? Što ako joj je taj jedan neriješeni zadatak upravo uništio život?
Takve i slične misli gone me sve do učionice.
Ivana se strovali na svoju stolicu, a ja slijedim njezin primjer. Sati mile.
Ponekad pomislim kako nije pošteno što moram ići i na ljudsku nastavu i
obavljati vlastite zadaće. Možda sam promašila karijeru. Trebala sam ići u Zelembaće,
uzgajati biljke i hibernirati cijeli radni vijek. Ali ne, ja sam morala slijediti
svoje snove! Usprotiviti se roditeljima!
Iz svojih se rezigniranih misli prenem tek kad
me u glavu pogodi papirić. Projektil je doletio iz smjera Matije, koji se sada
sumnjivo smijucka dok Ivana odmotava papirić. Ne bi to bilo toliko strašno da
Matijin vilenjak, Bernard, sve je vidio i sad mi se smije. Uvrijeđeno napućim usne
te sklopim pakt sama sa sobom da pred kraj sata Matiji začvoram vezice na
cipelama.
Na izlasku iz učionice zatomim pobjednički
osmijeh kad se on spotakne o sama sebe, a Ivana se grohotom nasmije. Krajičkom
oka uhvatim Bernardov namršten pogled i namignem mu.
Nekoliko dana kasnije, Ivana i ja smo u klubu.
Umjesto da se sad zabavlja s prijateljicama, cijelo vrijeme visi na mobitelu.
Nevjerojatno. Nama vilama je tehnologija općenito odbojna. Izum prijenosnog
telefona je u našem udžbeniku povijesti uvršten u svjetske katastrofa. Ljutito
oblijećem oko Ivane dok se vile drugih djevojaka smiju bez mene. Zar ne vidi što
propušta? Ne razumijem što u tom svijetlećem kvadru može biti toliko zanimljivo.
"Ivana, daj ostavi Matiju na miru,"
oglasi se jedna od prijateljica u isto vrijeme kad ja ugledam njegovo ime na
ekranu. Uistinu ne znam što Ivana vidi u tom šašavom momku. A uz njega obavezno
dolazi i onaj njegov naporni vilenjak. Bernard. Brr. Stresem se od samog
spomena. Moram nešto poduzeti.
Zaletim se u ekran. Dodir mi pali kožu pa
pokušam smanjiti kontakt skačući s jedne noge na drugu. Ivana nezadovoljno
klikne – jadnica nema pojma što se događa – a ja svojim ludim plesnim koracima
nekako uspijem isključiti mobitel. Velika je mogućnost da stvarca nije samo
isključena, već i sasvim spaljena, ali o tome ćemo brinuti sutra. Za sada sam mirna
– Ivana napokon spremi uređaj u torbicu.
Spokoj ne traje dugo – ni pola sata kasnije u
klub bane Matija sa svojim prijateljima. Matija odmah pristupi Ivani. Naprežem
oči da vidim je li se i onaj njegov konj udostojio pojaviti.
"Što je, već smo vam nedostajale?"
pitam Bernarda kad se spusti na stol do mene.
"Ššš, gledaj," uhvati me za ruku i
povede kroz krajolik čaša do mjesta s kojeg imamo bolji pogled.
Osjetim kako
lagano rumenim zbog njegovog dodira. "Mogli smo odletjeti do njih,
znaš," promrmljam.
"Dajmo im malo privatnosti,"
nasmiješi mi se Bernard, "mislim da će ju napokon stvarno pozvati na
spoj."
Na kraju večeri Ivana gotovo skakuće do kuće,
a ja sam možda spremna priznati da Matija i nije tako loš. Mislim da ipak volim
svoj posao.
No comments:
Post a Comment